Ispričat ću ti priču;Jorge Bucay

Hello!

Potpuno sam zapostavila rubriku “knjige” i nikako da napišem osvrt na neku. Moram spomenuti kako sam ove godine pročitala jako malo knjiga naspram ostalih. Pritisnule su me obveze – posao,fax,projekti…i sve i svašta,tako da sam više čitala stručnu literaturu nego svoju  omiljenu. Ovu knjigu sam vijala zajedno s dečkom otp 3 mjeseca. Non stop je bila zadužena u knjižnici i nikako nisam mogla do nje. I slučajno,jedan dan naletim na nju kad se nisam ni nadala. Zaintrigirala me kad sam jedno ljetnje predvečerje sjedila na kavi s prijateljicama i kada je jedna od njih pročitala pričicu koja mi se jako svidjela.

Naslov: Ispričat ću ti priču

Autor: Jorge Bucay

Evo što piše o knjizi:

Jorge Bucay je slavni argentinski terapeut i još slavniji pisac ,a u svojoj je međunarodnoj uspješnici “Ispričat ću ti priču” pokazai što sve priča može. Glavni junak knjige, mladić Demian, dolazi psihoterapeutu Jorge-u tražeći odgovore na pitanja koje si svaki mladac postavlja. Pričajući mu priče, od grčkih mitova do japanskih parabola i učenja zen budista do priča europskih naroda i onih koje sam izmišlja, Jorge mu pomaže da upozna sebe i prevlada svoje predrasude. Iako pokazuje da život nije jednostavan, već naprotiv veoma kompliciran, knjiga “Ispričat ću ti priču” prepuna je optimizma. Jorge Bucay otkriva da je pripovijedanje najjači i najbolji lijek za sve, da bez govora nema čovjeka i da bez komunikacije nema ljudskog društva.

Mene se knjiga izuzetno dojmila i opravdala je sva moja očekivanja. Kako pišu, govori da je život kompliciran i da zapravo ništa nije jednostavno,no i isto tako da treba razmišljati i biti optimističan. Ništa nije samo crno ili bijelo,već se iza svega krije neka pozadina i za mnogo stvari je moguće ispričati priču. U ovoj knjizi priče koje priča Jorge su veoma zanimljive, poučne i nakon svake se zapitate o mnogim stvarima i navodi vas na razmišljanje. Puno puta smo u nedoumicama, imamo različite predrasude,pitamo se tko smo mi zapravo…i glavnog lika muče identični problemi na koje mu Jorge pokušava dati odgovore,ne direktno,već želi da sam dođe do svojih odgovora i da poradi na sebi.

U nastavku donosim jednu od pričica koja mi se jako svidjela.

Okovani slon

“Ne mogu” rekao sam mu. “Ne mogu!”. “Siguran si?” upitao me on. “Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo da mogu sjesti pred nju i reći joj da mi je žao…Ali ne mogu.” Debeli je sjeo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmješio se, pogledao me u oči i govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam, rekao mi je : “Dopusti da ti ispričam”. Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo pričati.

Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. POzornost mi je posebno privlačio slon, koji je,kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage..Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju isčupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći. Tajna mi je i dalje bila nejasna. Što ga onda drži? Zašto ne pobjegne? Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: ” Ako je istreniran, zašto su ga vezali?”. Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na taj misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto. Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen. Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega. Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao , i sljedećeg, i sljedećega…. Sve dok jednog dana, za njegov život užasnog dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini. Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik,misli da ne može. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja. Najgore je što nikada nije ozbiljno preispitao svoje sjećanje. Nikada, nikada više nikada nije pokušao iskušati svoju snagu…

“Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskog slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji anm oduzimaju slobodu. Živimo misleći da “ne možemo” učiniti gomilu stvari, jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo isto tada što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku oju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušavali osloboditi kolca. Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:” Ne mogu i nikada neću ni moći.”

Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao,sjeo na pod ispred mene i nastavio. “To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao. Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem…Svim srcem!”

Do čitanja! :*

About rainbow flower

Vesela,kreativna,znatiželjna,osjećajna,zaljubljena u život...:)

2 Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


8 × jedan =